Archive for 2014
DURAN DURAN 2006
DURAN DURAN, 17.10.2006., BEOGRADSKI SAJAM
Za pravi muzički vremeplov i povratak u osamdesete ovaj
put su zaslužni Duran Duran. U deceniji koju su obeležili new wave, razni novi muzički
pravci, šminkeri, ulaganje u pravljenje pravih muzičkih spotova u formi koja
nam je danas poznata, nastanak MTV-ja, ovaj bend ostaje zabeležen kao bend koji je dao značajan doprinos u idejama i inovativnosti, modnim trendovima, a
ne zaboravimo i silno loženje ženskog sveta na članove benda koje ih je pratilo
gde god da se pojave, uz razne dileme i rasprave ko je u bendu bolje obučen, ko
ima novu frizuru, boju kose, kako izgledaju u novom spotu itd…Ono što smo mogli da vidimo na VHS
kasetama i pratimo snimke njihovih koncerata bilo je i primetno odsustvo
Simon-ovog pevačkog umeća na samom početku karijere kao i vidno napredovanje
tokom godina. U tom periodu, osamdesetih,
to i nije bio neki problem s obzirom da
je čovek plenio pojavom, pa ga je ženski
deo publike manje slušao, a mnogo više su
ga gledale i vrištale. Neizmerno mi je drago da su u svojoj karijeri uspeli da
se otrgnu tog imidža benda osamdesetih, uz turbulencije u samom bendu, ipak uspeli
da se prilagode novim muzičkim trendovima i da nastave karijeru benda koji i
danas živi i stvara.
Naravno, kako kod nas uvek sve stiže sa decenijskim
zakašnjenjem i njihovo gostovanje se desilo koju deceniju kasnije od opšte
svetske pomame za njima. Oni sazreli kao bend, a moram priznati i mi kao
publika koja je došla da ih gleda, a koja je odrastala uz njihove hitove.
Prepoznajem klinke iz kraja koje su se tada ložile na njih, sada sredovečne
dame, ali sa dovoljno energije i žara dočekuju svoje heroje iz mladosti, sa mnogo
manje vrištanja a uz mnogo više pevanja.
Uvod u atmosferu osamdesetih pravi predgrupa Laki
pingvini koji su dočekani sa oduševljenjem. Moram priznati da su na pravi način
zagrejali publiku za zvezde večeri. Nakon završetka njihovog dela, kao najava
za Duran Duran puštena je Burning the ground i bez pauze bend izlazi na scenu,
koncert otvara hit singlom Sunrise. Set lista koncerta mogla bi se tačnije
nazvati Best of, jer se redjaju samo hitovi, koje smo decenijama čekali da
čujemo uživo. Atmosfera odlična, publika
razigrana i raspoložena za pevanje, uglavnom se čuju ženski glasovi. Simon bez
zadrške peva sve zahtevne deonice u Come undone, Wild boys, Save a prayer, A
view to a kill, peva bez greške i zvuči mnogo bolje nego u zenitu slave benda. Naravno,
uz sjajnu publiku i odlično sviranje, kao i njihovo bezrezervno davanje
energije, najveća zamerka je odabir prostora za ovaj koncert, opet taj “nesrećni”
Sajam, čuveni “ubica zvuka”. Njih sasvim
sigurno treba gledati opet, u nekom akustičnijem prostoru, jer sam sigurna da
bi utisak bio još bolji, a bili su odlični.
Ovaj koncert je bio dokaz da za prave zvezde nikad nije
kasno da dodju, uvek će imati svoju vernu publiku koja će rado doći na njihov
koncert i uživati u pesmama uz koje su odrastali, posebno kad bend uživo pruži i
dobru svirku uz puno truda i bez zabušavanja, baš kao što su to učinili Duran Duran.
Ivana Ranković
SET LISTA:
(Reach Up for the) Sunrise
Hungry Like the Wolf
Planet Earth
Serious
Nice
Union of the Snake
Come Undone
What Happens Tomorrow
Hold Back the Rain
Some Like It Hot (The Power Station)
My Own Way
The Reflex
The Chauffeur
Ordinary World
Save a Prayer
A View to a Kill
Notorious
Electric Barbarella
Careless Memories
The Wild Boys
BIS:
Girls on Film
Rio
LAČNI FRANZ 2014
LAČNI FRANZ,
24.10.2014., MIKSER HOUSE, BEOGRAD
Konačno, posle
devet godina dočekasmo novo gostovanje Lačnog Franza. Ovaj put u potpuno
izmenjenom sastavu, izuzev Predina. Pokazalo se da ova promena ima i svojih
prednosti ali i nedostataka.
Lačni Franz,
podmlađeni, sada zvuči čvršće, žešće, rokerskije, ali se nekako izgubio onaj
fini zvuk, pomalo džezerski stil, i za mene vrlo upadljivo odsustvo harmonike u
pesmama gde je ključno prisustvo iste. Odabir pesama na ovoj set listi uglavnom
drugačiji u odnosu na prethodno gostovanje 2005.
U set listi
našle su se tri pesme sa prvog albuma Ikebana
(Žarnica, Lačni Franz, Bog nima telefon)
koji je tada više zvučao pankerski nego rokerski. Baš kako je Zoran Predin na konferenciji
za štampu i najavio, krenuli su žestoko i beskompromisno. Aranžmani moderniji, uz izraženiji gitarski
zvuk i naglašene bubnjeve. Uz ove pesme i nova, prerađena Jebiveter
u Jebiveter junior, sa kojom Lačni
Franz kreće u novi život. Takođe izmenjen aranžman i na pesmi Ne mi dihat za ovratnik, koju prati
latino ritam.
Verujem da
glavna ideja svih promena jeste i prilagođavanje novim muzičkim trendovima i
približavanje nekim novim, mlađim generacijama. Međutim, u publici uglavnom starija lica, pa je na momente delovala pomalo
umrtvljeno, ali vrlo poslušno se uključivala u pevanje kad god je Zoran to zamolio,
uz više puta ponovljeno pitanje: „Gde su ruke, gde su srca?!“. Tako je horski
otpraćen refren pesme Kaj bi mi brez nas
i Zadnja večerja. Kad vidim sa koliko
energije Zoran učestvuje u svakoj pesmi i kako se daje svim srcem, sramota bi
bilo ne podići ruke i zapevati, makar refren. Naravno najburniju reakciju
publike su izazvale pesme Naj ti poljub
nariše ustnice, na samom početku koncerta i za sam kraj ostavljen Praslovan.
Tokom koncerta
sa puno emocija otpevana je i pesma posvećena Margiti Stefanović (EKV) Kosa boje srebra. Burno je pozdravljeno
i pojavljivanje Sergeja Trifunovića na bini u pesmi Čakaj me, kao i na kraju koncerta, uz Praslovan. Kad se samo setim kako je pre devet godina bio najglasniji
u publici u SKC-u, a eto sad je sa njima na bini. Verujem da je njemu srce bilo
ispunjeno iskrenom, dečačkom radošću, jer je tako izgledao, ali mi se ne sviđa
što se na svojim deonicama previše drao, za čim nije bilo potrebe (valjda su
ga ponele emocije). Doduše, kad Zoran
posle njega zapeva, prosto ga oduva, ali to je ipak Zoran Predin. I dalje zvuči
moćno, snažno, nepromenjene boje glasa, za njega kao da je vreme stalo, kao da
ga slušam na nekom od koncerata iz osamdesetih, apsolutno dominira scenom u
svakom smislu.
Podmlađeni
Lačni Franz odlično zvuči, žestoko,
naravno savršeno uvežbano. Ali, odsustvo zvuka harmonike je baš upadljivo na Mravljinčari in čeladari i naravno na Praslovan. I sve to može i na solo
gitari i klavijaturama, ali mislim da su pesme izgubile neku svoju autentičnost
i pravu emociju koju im je harmonika davala. Nedostajalo mi je i ono čuveno „brundanje“
pratećih vokala nekadašnjih članova benda u tim pesmama.
Kako god, bitno
je da je Lačni Franz opet prisutan, volela bih da i neke mlađe generacije
otkriju kvalitet njihove muzike kako bi nas bend češće posećivao i povećao svoju publiku. Kao i uvek,
priredili su nam veče sjajne svirke i iskrenih emocija. Nadam se da nećemo
čekati novih devet godina do narednog susreta.
Ivana Ranković
AYRTON SENNA, IMOLA 2014
AYRTON SENNA, IMOLA, 20 GODINA KASNIJE
Iako tema nema nikakve veze sa muzikom, moram iskočiti iz
tih okvira i posvetiti barem
jednu stranu legendi F1.
Još uvek se
jasno sećam tog 1. maja 1994. i crnog vikenda u Imoli. U međuvremenu mnogo je
tekstova napisano o tome i mnogo analiza urađeno šta je uzrokovalo takav
tragičan bilans, dosta polemike oko same pogibije Senne, da li je i sama trka
trebala biti odložena i sl. Uvek svesna činjenice da gledam visoko rizičan
sport i da sam baš među tim vozačima našla nekog za koga navijam svim srcem,
toliko sigurna u njegovo vozačko umeće, dok gledam start, ni na trenutak ne
pomišljam kako će se ta trka završiti za njega, a i za sve njegove navijače. Ipak ceo vikend obeležen pogibijom Ratzenberger-a
i nesrećom Barrichello-a, atmosfera tmurna i napeta.
Krivina
Tamburelo poznata po izletanjima godinama ranije, a dugogodišnji gledaoci se
sigurno sećaju i izletanja Gerharda Bergera i bolida koji gori. Ovaj put gledam
kako Senna „ispravlja“ krivinu i zabija se u zid. Potpuno šokirana prizorom,
očekujem da izađe iz bolida, jer prosto takve greške se njemu retko dešavaju. I
pored toga što je bio poznat po rizičnoj i srčanoj vožnji, uvek se odlikovao i
neverovatnim umećem da iz takvih situacija izađe kao pobednik. Nepomično telo i
dalje se nalazi u bolidu, zatim stižu kola hitne pomoći, medicinska lica koja
ga izvlače iz bolida, pružaju pomoć pored staze, snimci iz helikoptera i sve
što je već dobro poznato. Prve vesti govore da je prebačen u bolnicu u Bolonju
gde se bore za njegov život, ali pažljivim posmatračima nije promakla slika
beživotnog tela i već tada je bilo jasno da smo se zauvek oprostili od velikog
šampiona.
Jasno se sećam
fantastične vožnje po kišnom vremenu na Velikoj nagradi Monaka 1984, kada je
svetu pokazao kakav talenat vozi ulicama Monaka. Tada još uvek anonimus, u to
vreme sa svoje 24 godine, smatrali su ga za klinca koji se umešao medju iskusne
i prekaljene vozače kao što su Lauda, Prost, Piquet, Alboreto, de Angelis,
Patrese, Rosberg. Do te trke sam navijala svim srcem za Nikija Laudu, povratnika
koji im je pokazao kako se uzima treća šampionska titula te godine, nakon ove
fascinantne vožnje mladog Ayrtona privukao je moju pažnju i od tog trenutka sam
ga pratila iz trke u trku, dok se on dokazivao celom svetu, zdušno sam
navijala. U vremenu SFRJ to baš i nije bilo tako lako, jer su program za
nedeljno po podne pripremali iz različitih tv centara, pa je uvek išao
kolaž-program raznih sportskih dešavanja, tako da smo trke F1 gledali na
kašičicu i to samo trke koje su vožene u
Evropi, a za rezultate ostalih trka van evropskog kontinenta tražili smo malene
vesti o poretku u sutrašnjim novinama. Kasnije, kako je raslo interesovanje za
trke F1 tako su se termini prenosa produžavali, pa smo u nekom trenutku
uspevali da odgledamo po neku celu trku, što je bila neviđena radost. U tako
iseckanim i iscepkanim prenosima trka divila sam se vozačkom umeću Ayrtona
Senna-e, maštajući o tome kako bi bilo divno da mi se nekim čudom ukaže prilika
da se sa njim provozam samo jedan krug na bilo kojoj stazi. To nije bilo
klinačko zaljubljivanje u pop-rock ili filmsku zvezdu (jer dosta je i vremena prošlo
dok nisam saznala kako čovek ustvari izgleda), već iskreno divljenje njegovom
umeću, znanju, veštini, talentu. Na žalost,
nakon 10 godina sve se prekinulo 1994. u deliću sekunde.
Ove godine u maju,
u Imoli se obeležavalo 20 godina od njegove pogibije, a meni se proteklog
meseca ukazala prilika da odem do Imole. Simpatičan gradić u Italiji, do staze
se stiže gradskim prevozom, tačnije do ulaza u padok. A do glavnih tribina i
startno-ciljne ravnine podužim pešačenjem uzbrdo pa nizbrdo kroz miran, seoski
ambijent. Samo visoki zidovi koji prate stazu označavaju da sam na dobrom putu.
Pored velikog parkinga ispred glavnih tribina nastavlja se park u kojem je
podignut spomenik Ayrton-u. Sam spomenik se nalazi naspram Tamburelo krivine,
koja je kasnijih godina ispravljana, na samom mestu pogibije, na žici uz stazu
okačene zastave različitih zemalja i njegove velike slike koje su tu doneli
obožavaoci. Pored spomenika slična slika. Majice, slike, fotografije, neke već
raskvašene i izbledele od stajanja, neke sveže, zastave i poruke na raznim
jezicima iz različitih zemalja. Na žalost, nije mi palo na pamet da ponesem
zastavu Srbije, pa da se i naša zemlja pridruži na tom šarolikom panou. Na
postolju spomenika, na svakoj strani uradjeni različiti prikazi, dignuta ruka
sa šampanjcem, bolid, kaciga. Na vrhu postolja on sedi u kombinezonu pognute
glave, što mi se nije baš naročito dopalo. Ustvari celo idejno rešenje mi se
nije naročito dopalo, ali to je stvar ukusa i ne bih dalje o tome diskutovala.
Iskreno mislim da bi njegovom pobedničkom karakteru više priličilo da je bar
dignute glave, ako ne i na nekom pobedničkom postolju, ali to je samo moje
mišljenje. U suštini čudno mi je što se tu nalazim, snimam i slikam, u tišini,
konstanto pristiže još ljudi, pa zaključujem da je spomenik vrlo posećeno mesto.
Udaljavam se od spomenika i vraćam do glavnih tribina. Na bočnoj strani od
keramičkih pločica uradjena velika Senna-nina slika, pomalo izbledela,
podignuta na desetogodišnjicu od pogibije, i taj deo tribina nazvan po njemu. Obilazeći
tribine i okolinu shvatam da ne postoji nijedna radnja za prodaju suvenira
vezanih za trke. Ta staza nije juče nastala, nije se koristila samo za trke F1,
razne druge trke se tu održavaju, zaista neverovatno da ni uz stazu a ni u
centru grada ne postoji prodajno mesto bilo čega vezano za bilo kakve trke.
Nakon svega,
trke F1 su se dosta promenile (ovo je već neka sasvim druga tema), retko da ih
i pratim, a sigurno je da više ne navijam takvim žarom. Ostaše mi snimci na
mojim VHS kasetama, snimci na You tube-u, neki novinski isečci, slike u mojim
sećanjima i novonastale fotografije.
Ivana Ranković
HURTS & SUEDE 2014
HURTS & SUEDE, 13.07.2014., EXIT 2014
Nakon teksta o
otvaranju Exita 2014, evo utisaka i sa završne večeri.
Ulazak na
tvrđavu protekao bez ikakvih problema i većih gužvi (pošto su svi do tada imali
svoje narukvice), upadljivo manji broj posetilaca, možda i upola manji nego
prve večeri, blato je i dalje prisutno, ali je za nijansu bolja situacija,
izgleda da su posipali pesak, pa se sada bar ne kližemo mada povremeno upadamo
u kaljave rupe.
Iako je prenos
finalne utakmice Svetskog prvenstva u fudbalu prilično napunilo Reggae stage
nisam očekivala krcat Main stage za nastup Hurts-a. Pretežno ženska publika
bila je fenomenalna. Hurts
fantastični! Ne znam kakav se utisak mogao steći tokom prenosa koncerta ispred
TV ekrana, ali utisci sa lica mesta su sjajni. Theo odlično peva, punoću zvuka
daju i bubnjevi i gitara, zvuk je prilično glasan i jasan. Publika sve vreme
peva, svaku pesmu, uz neizostavno vrištanje na neke Theo-ve pokrete.
Moram primetiti
da pojedine pesme sa drugog albuma neodoljivo podsećaju na Depeche mode, a to
se uživo najbolje čuje na izvodjenju pesme Exile
(sa albuma bih još izdvojila The road
koja ima jako izražen depešovski zvuk i način građenja pesme), dok su se na Sandman pokupile i neke fore sa
Depeche-ovih koncerata. Naime, Theo na samom početku pesme „komanduje“ publici njihanje
rukama baš kao što to čini Dave na Never
let me down (što je deo tradicije Depeche-ovih koncerata), oponašajući tako
njihanje klasja.
Blood, tears & gold je očigledno namerno izvedena u akustičnoj verziji
kako bi se jasno čulo koliko i publika učestvuje u samoj pesmi, što je donekle
urađeno i na pesmi Stay u uvodnoj
strofi. Samo zbog jačine ozvučenja ovo je možda potrebno bendu kako bi osetili
publiku, ali posmatrano iz publike nema potrebe za ovim jer je svim prisutnima
jasno koliko glasno svi pevaju svaku pesmu. Čak bih i po izrazu lica pevača
rekla da su i sami prijatno iznenađeni ovakvim prijemom, a u jednom trenutku se
i zahvalio što smo imali poverenja da ih pre par godina dovedemo u Beograd, dok
su se još probijali i zato rado ponovo gostuju u Srbiji.
Pred nastup Suede publika se rasula, pa je ispred
Main stage-a bilo prilično praznjikavo. Kako je njihov nastup odmicao prostor
se malo i popunio, ali ni blizu onog broja publike koja je bila na Hurts. Suede
nastup prosečno dobar, ali teško da bih mogla da ga po nečemu izdvojim od
brojnih nastupa drugih bendova na festivalima. Publika jedva živahna, bolje
rečeno blago smorena kao publika koja je rasla devedesetih u našoj zemlji, u
vreme kada su i oni kao bend imali zlatne trenutke na svetskoj muzičkoj sceni. Možda
je i sam odabir pesama sa set liste bio pogrešan, ali i nemoguće je staviti
celu karijeru takvog benda u nešto više od sat vremena.
Nakon sat i 15
minuta koliko su trajala oba nastupa zaključak je da su Hurts oduvali, a Suede
nastup spada u one prosečne, standardno dobre, koji će vremenom brže izbledeti
u sećanju. Sasvim slobodno mogu reći da bih nastup Hurts ubrojala u jedne od
najboljih na svim Exit festivalima koje sam gledala.
Ivana Ranković
Set lista Hurts:
1. Mercy
2. Miracle
3. Silver lining
4. Wonderful life
5. Somebody to die for
6. Blind
7. Evelyn
8. Cupid
9. Unspoken
10. Blood , tears & gold (akustično)
11. Exile
12. Sandman
13. Sunday
14. Illuminated
15. Stay
Bis:
16. Better than love
Set lista Suede:
1. It starts and ends with you
2. Trash
3. Filmstar
4. Animal nitrate
5. We are the pigs
6. Float away
7. The drowners
8. Flash boy
9. Can't get enough
10. Tight rope
11. Everything will flow
12. So young
13. Metal Mickey
14. New generation
15. Beautiful ones
Bis:
16. She's in fashion (akustično)