Archive for август 2013
ANASTASIA (BJRM)
ANASTASIA (BJRM)
Uz film „Before the rain“ otkrivam i muziku makendonske grupe Anastasia.
Izuzetno interesantan spoj etno muzike, vizantijskog i pravoslavnog stila, sa
načinom pevanja bliskom crkvenom pojanju. Njihova muzika ostavlja jači utisak
od samog filma i kupujem njihov disk. Za njim slede i Melurgija (1997.) i
Nokturnal (1998.). U poplavi etno zvuka koja je u jednom trenutku zahvatila
prostore ex-Yu, ovo je sasvim drugačije i autentičnije od svega što su razni
probali da prodaju kao etno, etno-pop i sl. Prva dva albuma vrlo bliska, uz korišćenje
tradicionalnih instrumenata, dok su na albumu Nokturnal spojili etno sa
elektronikom, ipak i dalje zadržavaju prepoznatljiv stil. Jedinstven zvuk koji
daju svi instrumenti, muzički vrlo jedinstveno i autentično, rekla bih i
neponovljivo.
Prvi susret u
Sava centru 1998.godine. Scenografija siromašna, ali za njihovu muziku to i nije
tako bitno. U sklopu promocije novog albuma Nokturnal, pa je dosta pesama
izvedeno sa tog albuma, te se više koristila elektronika, što je verovatno
uzrok napuštanja sale jednog dela publike. No, meni ne smeta, preslušala sam
album, znam šta da očekujem, a i pesme sa prva dva izvedene u originalu, sa
tradicionalnim instrumentima. Prilično sam bila zakucana za stolicu, jer ovakva
muzika se ne sluša često uživo. I vraćaju nas u neka davna vremena, zamišljam
Vizantiju, naše prostore...i tekstovi pojedinih pesama nas vode kroz razne
priče (iako su na makedonskom, može da se razume) daleke prošlosti.
Utisci snažni i
sasvim drugačiji od svih koncerata koje sam gledala. U jedno sam sasvim sigurna
- da ću uvek ići na njihov koncert, kad god budu dolazili.
Dok je Exit još
rastao u festival kakav će kasnije postati, program mainstage-a su uglavnom
popunjavali domaći bendovi (računajući i bendove iz ex-Yu). Tako i Anastasia 2002.
godine dobija svoj termin i jasno mi je da se tamo moram nacrtati. U set listi,
izmedju ostalog, Premin i Na rekah vavilonskih. Čini mi se da je i ozvučenje
bolje, da je zvuk čistiji, da li zato što smo na otvorenom prostoru, nekako je
muzika baš popunila prostor ispred bine. Oni zvuče tako moćno i snažno, tu na
otvorenom nude pravo duhovno putovanje. Od siline bubnja podrhtavaju mi
nogavice, bije direktno u dijafragmu, a istovremeno pojenje donosi neki čudan i
blaženi smiraj. Oni se definitivno slušaju zatvorenih očiju, jer sama muzika je
dovoljna da me vodi na put kroz vreme i razne slike. Oni pružaju osećaj
duhovnog traženja, preispitivanja, osećaj snage i smirenosti. I kao da osećam
krv svojih predaka kako struji kroz mene. Pravo uživanje u lepoti muzike
Balkana, na instrumentima koje nemamo često prilike da slušamo uživo (kavali, gajde,
tapani). Sjajno uvežbani, sa nežnim prelazima iz pesme u pesmu, tog dana na
Exitu bili su definitivno najbolji izvodjači. Ostavljaju snažan utisak koji se
dugo pamti.
Ivana Ranković
LAČNI FRANZ 2005
LAČNI FRANZ, 02.12.2005., BEOGRAD, SKC
Još iz vremena Jugoslavije pamtim odlaske na koncerte
Lačnog Franza, kad god su gostovali u Beogradu. Oduvek su bili pravi rokerski
bend, al u moru mainstream bendova onog vremena, nekako uvek alternativni, nezasluženo
po strani. Ljudi su čuli za njih, ali u manjini su bili oni koji su znali više
od pesme Ne mi dihat za ovratnik.
A gledali su se koncerti raznih mainstream pop i rock
bendova onog vremena i sa onih prostora, i meni nikad niko nije zvučao tako muzički
profi kao oni na koncertima. I ako svi ostali bendovi zvuče uvežbano, nabave
dobro ozvučenje, naprave dobru atmosferu, LF uvek zvuči bolje od svih njih. Ako
na zajedničkim koncertima sviraju svi na istom ozvučenju i svi daju svoj
maksimum, LF opet zvuči bolje, uvežbanije, uverljivije, energičnije (setimo se
koncerta Yu rock misije i nastupa raznih bendova na Marakani). Uvek sam mislila
i govorila za njih da zvuče kao zapadni bendovi, da su njihovi nastupi najbolji
od svih bendova Yu-rock scene. Uvek su delovali i zvučali kao virtuozi na
svojim instrumentima, nikog posebno ne možeš izdvojiti , svi su vrhunski
muzičari, a Predin pleni moćnim glasom, izuzetno emotivnim načinom pevanja. I
ono što je davalo posebnost bendu je pevanje na maternjem, slovenačkom jeziku,
zbog čega s druge strane možda nisu uspeli da osvoje širu publiku. Ali baš to te
natera da se udubiš u tekst i da se potrudiš da razumeš pesme (iako su na
omotima svojih ploča davali prevode tekstova na srpsko-hrvatski ili
hrvatsko-srpski, kako god) i shvatiš da ima tako lepih tekstova, prava poezija.
I sve je kod LF bilo podignuto na viši nivo od ostalih koji su se bavili
muzikom u to vreme. I u to vreme mi se činilo da idu ispred svog vremena, možda
i zato nisu bili baš najbolje prihvaćeni i shvaćeni, a vremenom njihove pesme
iz alternativnog rocka postaju klasici, pravi evergreen. I sad svi znaju Čakaj
me, Naj ti poljub nariše ustnice, Na svoji strani, Praslovan...a u medjuvremenu
je prošlo više od decenije.
Na žalost, ne mogu se setiti koje godine sam ih
poslednji put gledala dok smo se svi zvali Jugoslavija (sigurno ima više od 15
godina). I onda nastade crna rupa. Crna rupa zbog nemilih dogadjaja, crna rupa
na muzičkoj sceni koju polako počeše da popunjavaju neki drugi, mladji,
drugačiji. I dodjoh do nekih vesti da su prestali sa radom (1997.), da se retko
okupljaju i sviraju...steglo mi se srce od pomisli da će njihovi koncerti
ostati samo u mojim sećanjima, a ona već polako blede. Šta bih dala da mogu još
jednom da ih vidim i čujem...
Solistički koncert Zorana Predina 2002.godine u Sava
centru. Prvi susret sa delom Lačnog Franza posle toliko godina. Prija mi da
čujem taj glas, na repertoaru su i neke pesme benda, naravno u drugačijim aranžmanima.
Susret nekako setan, dirljiv, uživam, ali sve je mirnijeg ritma i on sada više
liči na šlager pevača nego na nekadašnjeg rokera. Ne smeta mi, vremena se
menjaju, godine su prošle, naravno da se i njegov muzički ritam promenio, tu su
i albumi solo-karijere, lepo zvuči, publika pevuši. Izmedju pesama Predin je
pravi šou-men, zabavlja nas anegdotama, vicevima, atmosfera je topla,
prijateljska. Neizmerno mi je drago da ga gledam i slušam uživo, ipak nedostaju
mi svi oni na bini...
Odjednom, kao grom, pogodi me vest da će Lačni Franz
održati koncert u Beogradu, decembra 2005. Karta broj 35...hm, neki su me
preduhitrili! Mesto održavanja isto kao nekad, u SKC-u. Na žalost i u prošlim
vremenima to je bio prostor za njih, nikada nisu prerasli SKC. Ali ima to i
svojih prednosti, pre svega vrlo prisnu, skoro familijarnu atmosferu. Sećam se
kako je uvek bilo nekih iz pozadine publike koji bi dobacivali koju pesmu žele
da čuju ili se ubacivali u Predinovu priču izmedju pesama šaljivim doskočicama.
Uvek je sve delovalo opušteno, prisno, a opet vrlo profesionalno, čak i kada se
u pojedinim pesmama u zanosu improvizovalo, uvek je zvučalo bez greške.
Sa velikim ushićenjem i nekom pozitivnom tremom odlazim
na koncert. Na momente ne mogu da poverujem da ću ih ponovo gledati posle
toliko vremena, da mi se ispunila želja. Oni otvaraju koncert sa „Tiha
voda“...oh, kako volim ovu pesmu, ta mi je u vrhu omiljenih, divnog li teksta i
fantastičnih instrumentalnih deonica. Tako snažno i moćno na samom početku, a
ujedno i nežno i setno. Štipam se za obraz, još ne verujem da ih ponovo gledam
uživo i ponavljam u sebi: “Sad dobro pamti svaki trenutak!”
Lačni Franz i dalje zvuče veoma profesionalno, Predin
peva bez greške, kao nekad, rokerski, sve teške deonice izvlači bez problema, nema
foliranja, nema faulova, nema šminke i pokrivanja uz pomoć publike ( npr. kad
je zahtevna deonica u pesmi pevač baš tada reši da taj deo publika otpeva). Oni
i dalje zvuče moćno, snažno, rokerski, na momente bluzerski, za njih kao da je
vreme stalo. I posle toliko vremena i dalje su savršeni. A publika raspoložena,
raspevana (naravno da se tekstovi znaju!). A u duhu tradicije dobacivanja iz
publike (i komunikacije sa Predinom) najglasniji je naš glumac Sergej
Trifunović. Svakim delom svoga bića
uživam, a čula su mi maksimalno izoštrena, da mi ne promakne nijedan ton, da
sve detaljno memorišem. Kakvo vrhunsko muzičko umeće...Prosim, pazi...Naj ti
poljub u originalnoj verziji, to čekam da čujem, to je pravi ritam pesme uz
takav tekst (Predin je to obradio u sporijem ritmu na svojim solo albumima), predivne
Sirene tulijo, Zanzibar...Sa Zadnjom večerjom stigosmo do kraja koncerta.
Gromoglasno pozivanje na bis, a onda uz harmoniku, u
brzom ritmu Mravljinčarji in čeladarji. I taman kad smo pomislili da smo iscrpeli
poslednji atom snage od pevanja i skakanja,
harmonika samo produžava u uvod Praslovana. Emotivna erupcija u publici,
Predin tako emotivno peva, prosto u grču pod naletom emocija, publika ga ništa
manje emotivno horski prati… “po
stotih generacijah sposobnih gospodinj, in nam po vseh predpisih,zajebali vse,
kar se je zajebati dalo…!”
A onda kao smiraj sledi Čakaj me, za
kraj Zarjavele trobente, čisto da se ne bismo svi baš razmazali po podu SKC-a…
I nakon svega,
ostajem pri tvrdnji sa početka, da su najbolji (ex) YU bend, a uživo im i dalje
nema premca uz sve nove, mlade snage koje su u medjuvremenu došle i
pojavljivale se na sceni širom ex-Yu republika. I dalje još mnogo toga moraju
da uče od Lačnog Franza.
Za kraj, dali su obećanje da će nam ponovo doći...ja se
i dalje nadam!
Ivana Ranković
SETLISTA:
tiha voda
bog nima telefona
vaterpolisti
za shizofrenike
ne mi dihat za ovratnik
prosim, pazi, da mi ne pohodiš podočnjakov
naj ti poljub nariše ustnice
na svoji strani
sirene tulijo
ambasadorji užitka
zanzibar
zadnja večerja
bis:
bog nima telefona
vaterpolisti
za shizofrenike
ne mi dihat za ovratnik
prosim, pazi, da mi ne pohodiš podočnjakov
naj ti poljub nariše ustnice
na svoji strani
sirene tulijo
ambasadorji užitka
zanzibar
zadnja večerja
bis:
mravljinčarji
in čeladarji
praslovan
čakaj
me
zarjavele trobente
zarjavele trobente
RED HOT CHILI PEPPERS 2007
RHCP,
26.06.2007., INĐIJA, GREEN FEST
Velika pomama
za kartama za takozvani Tuborg Green fest, po prvi put na livadi u Indjiji, a
po svemu sudeći i poslednji put na tom mestu. Nisam sigurna da li je pravi
razlog pomame zato što su headlineri Red Hot Chili Peppers ili ima tu i
pomodarstva, stvar prestiža-kako ne otići na koncert o kojem svi pričaju, nema
veze što pojedini vlasnici karata misle da je to sirni namaz ili neka zimnica,
šta li već?! Tolika ludnica i medijska kampanja ne sećam se da je skoro pratila
neki strani bend. Daleko od toga da to RHCP nisu zaslužili, konačno i mi imamo
priliku da vidimo veliki bend i to baš kad su u zenitu slave, a i mnogo mi je
draže kad svi pričaju o njima nego o Ceci, Meci, Jeci i sl...ali baš zato
očekujem puno pozera, nazovi neke fensijane koja će doći i ne znajući zbog
čega, važno je da budu vidjeni i da pričaju posle o tome, tačnije da pljuju...a
na žalost, organizatori će svima dati povoda da pljujemo.
Vreo dan,
poljana u blizini Indjije, reke ljudi se slivaju (kolima, iz voza, autobusa) do
prašnjave livade spaljene trave. Prava vašarska atmosfera, puno štandova sa
hranom, roštilj, pivo i nigde hlada...valjamo se po prašini, što bi rekao Bora
Djordjević. Na bini teče neki program koji nikog ne zanima, svi negde
cirkulišu, ozvučenje nekako slabašno i skoro neprimetno, bendovi koji izlaze na
binu nikog ne zanimaju, svi su ovde samo
zbog Peppersa, da konačno vide uživo to čudo!
No, za mene
bonus bend – Kasabian. Njihov nastup
sam podjednako nestrpljivo iščekivala kao i Pepperse, a posebno što su te
godine dobili nagradu (NME Awards) za Best live band. Ni u najludjim snovima
nisam mogla da sanjam da će oni nekome pasti na pamet da ih dovede kod nas, posebno
što znam jako malo ljudi koji su uopšte i čuli za njih, a kamo li za njihove
pesme. Ja im se beskrajno radujem. No, frontmen Tom nije bio daleko od istine
kad je izjavio da i ne znamo ko su oni, na žalost, pošto je publika nastavila
da cirkuliše i ćaska, potpuno ravnodušno iako je njihov nastup počeo. Za mene, izveli su hitove koje sam i očekivala (pored
drugih pesama) Me plus one, Club foot, Processed beats, Cutt off...ko se do
sada nije upoznao sa njihovim radom, za svaku su preporuku. Dobra svirka
opravdava nagradu koju su dobili, zaista dobro zvuče uživo.
Nakon njihove
svirke sledilo je iščekivanje zvezda večeri, te je pojavljivanje helikoptera
izazvalo oduševljenje publike, ali smo morali da budemo strpljivi dodatnih 50
minuta koliko je bend kasnio u odnosu na zvaničnu satnicu, kad je nastup
trebalo da počne.
Na bini, prvo
se pojavljuju Flea, Chad i Frusiciante, započinju uvod solaža kako bi napravili
pravu uvertiru za pojavljivanje Anthony-ja, koji teatralno izlazi na binu i iz
intra prelaze na Can't stop, eksplozija u publici. Zvuk je zaista odličan, na
video-bimovima pesme prate razne projekcije benda, publika prati bend i
učestvuje uz svaku pesmu. Dobijamo i očekivanu deonicu Frusciante-a, kada on
iskazuje svoje glasovne mogućnosti, pevajući nam S.O.S. od Abbe. Redjaju se
hitovi, ali mi nekako sve kratko traje, mada tehnički nemam nijednu primedbu,
na uvežbanost, na energičnost, na zvuk, sve je dobro, ali kao da nešto
nedostaje...Californication, By the way i odjednom kraj. Pomalo zbunjena
publika jer su očekivali još pesama pre bisa. Po povratku na binu obradovali su
nas velikim hitom Give it away, ali mi se čini kad su završili pesmu da su se
ekspresno pokupili sa bine i otišli u noć. Jedva 80 minuta nastupa, duže smo ih
čekali nego što su svirali.
Svi su nekako zbunjeni, valjda su očekivali da
će svirka duže trajati, a oni su svirali festivalskom dužinom nastupa kako su
verovatno i dogovorili sa organizatorima, jer je Green fest ipak reklamiran kao
festival, a ne kao koncert RHCP. Dok se masa polako razilazila do svog
prevoznog sredstva počela je da pljušti kiša, pa se prašina livade pretvorila u
blato a na parkingu je nastao totalni kolaps. Loša organizacija izlaska sa
parkinga i uključivanja na put stvorila je čep koji je satima trajao. I na
žalost, svi utisci o samom koncertu su odmah iščileli iz sećanja, jer su svi
pričali o saobraćajnom kolapsu i to je nekako ostao glavni utisak sa ovog
nazovi festivala.
Ja ipak želim
da se sećam da smo gledali bend na vrhuncu svetske slave, koji je zvučao bez
greške i zamerke, sem što je sve kratko trajalo. I naravno, hvala za
Kasabian...
Ivana Ranković
SETLIST:
- Intro Jam
- Can't Stop
- Dani California
- Scar Tissue
- Charlie
- Readymade
- Throw Away Your Television (with Don't You Ever Leave outro)
- Snow ((Hey Oh))
- S.O.S. (ABBA cover) (solo by John)
- Higher Ground (Stevie Wonder cover)
- She's Only 18
- Right on Time (with London Calling intro (The Clash))
- Don't Forget Me
- Californication
- By the Way
BIS:
- Give It Away
JAMIROQUAI 2005
JAMIROQUAI, 21.06.2005, BEOGRAD, SAJAM
Jamiroquai je u sklopu evropske turneje i predstavljanja
albuma Dynamite ucrtao i Beograd na mapu koncerata.
Bilo je pretoplo u hali beogradskog sajma, a uz
iščekivanje Jamiroquai na bini još i toplije uz 15-ak hiljada ljudi koji su
došli te junske večeri. I uz nesnosnu vrućinu čekanje se odužilo.No vrućina
nije umrtvila publiku da burno odreaguje na pojavljivanje benda na sceni. Jay
Kay sa nezaobilaznim šeširom, u dobrom dance ritmu diže atmosferu, publika
izuzetno raspoložena za igranje i pevanje. Reklo bi se kako je koncert odmicao
da je bend sve više oduševljen zatečenom atmosferom koja je bila izgleda iznad
njihovih očekivanja, medjusobno su razmenjivali poglede, osmehe i bilo je vrlo upadljivo
da uživaju sa publikom u neočekivano dobroj atmosferi. Jay Kay je neumorno
skakao, vrteo se na bini, bio raspoložen za šale, redjali su se hitovi.
U jednom trenutku svetla na bini su se ugasila, a Jay
Kay se pojavio sa svetlećim džedaj mačem, što je izazvalo oduševljenje publike.
Takvu reakciju je još jednom izazvao izjavom da znaš šta smo sve preživeli, ali
to nije zvučalo ni ulagivački ni maliciozno, već vrlo iskreno, nakon čega je
usledila pesma Too young to die. Publika, ali i bend su bili u delirijumu i
pred sam kraj koncerta horski otpevali pesmu Alright u trajanju od desetak
minuta.
Usledile su nevidjenje ovacije i pozivanje benda na bis,
uz svu vrućinu, atmosfera je uzavrela, svi su razigrani, žele još. Bend izlazi
na bis i svira Deeper underground, čini mi se da publika poskakuje do plafona i
nazad. Bend se zahvaljuje na ovakvom prijemu, na atmosferi, na ovakvoj publici i obećava da će sigurno
ponovo doći.
Što se tiče benda, publike, atmosfere, set liste, nemam
nijednu primedbu, ali organizator je omašio sa izborom prostora, ne samo zbog
nesnosne vrućine, nego i zbog loše akustičnosti, pa kad se malo bolje prisetim i
drugih bendova koje smo gledali na sajmu ustvari i ne znam kako oni stvarno
zvuče, jer na sajmu svi zvuče kao iz bureta…nadam se da će Jay Kay ispuniti
svoje obećanje, pa ćemo već nekom narednom prilikom, a naročito na nekom drugom
prostoru dobiti i pravi zvuk.
Ivana Ranković